Naša misija
Dvadeset godina uređujem Godišnjak maturanata moje škole i svake godine vidim isto: đaci zavole školu tek kada je završe. Posle se tih dana sećaju sa nostalgijom. Svako pamti po neki detalj, ali niko celinu.
Jednog leta me kolega dizajner pozvao na kafu. Obojicu nas je te godine zadesio gubitak bliske osobe, pa sam pomislio da ćemo razmenjivati sećanja. Umesto toga, rekao mi je da još niko nije napravio digitalni leksikon.
— Možda zato što nikome nije potreban — uzeh ulogu negativca.
— Ali to je najbolji način da se sačuva jedan lep period života i podeli sa ljudima koji su ga proživeli — reče on.
— Ljudi nemaju vremena, to je stvar prošlosti — nastavih ja.
— Kad pročitaš leksikon, shvatiš da događaji i ljudi iz prošlosti nisu nestali, već su uvek s tobom — dodade on.
Ispih kafu i rekoh:
— Onda moramo da nađemo dobre saradnike.
Tako je nastao digitalni Leksikon: da svako ima pri ruci priču o onome što mu je najvažnije, i to priču koju nije pisao sam.